MLADI DANI U DALMACIJI
Antun Dobronić rođen je 2. travnja 1878. kao deveto, najmlađe, dijete u obitelji pomorca Prošpera i Barbare, rođene Selem. Prvi doticaj s glazbom doživljava u Jelsi slušajući dvije jelšanske limene glazbe, u Veloj i Maloj bandi.
Prvu poduku iz glazbe dobiva od svećenika Pavla Matijevića. Samoobrazuje se iz raznih udžbenika, a poslije dopisno uči i povremeno odlazi na poduku k skladatelju Josipu Hatzeu u Split. Školuje se za učitelja u Učiteljskoj školi u Arbanasima pokraj Zadra. Prva učiteljska mjesta dobiva na otoku Hvaru u mjestima Gdinj i Vrisnik, zatim na otoku Visu te u Drnišu. U tim sredinama aktivno se bavi osnivanjem i vođenjem pjevačkih zborova i tamburaških orkestara. Piše i u tisku objavljuje niz didaktičkih članaka o unaprjeđenju školstva, teoriji i povijesti glazbe te glazbenom životu. Za vrijeme učiteljevanja u Drnišu, na osnovi terenskog istraživanja pučkog pjevanja, Dobronić piše opsežnu studiju o specifičnom pjevanju u drniškoj krajini – ojkanju. U njoj iznosi tezu o ojkanju kao praelementu glazbe, odnosno, kao prvoj fazi naše glazbene umjetnosti.
Skuplja i zapisuje pučke popijevke iz Dalmacije, napose Jelse i s otoka Hvara.
Na znamenitoj «Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi» u Splitu 1908. sudjeluje predavanjem «Glazba spram slikarstva i kiparstva».
Prvi put objavljuje svoje skladbe, zbirku od šest romanci za sitno grlo uz glasovirsku pratnju «Sumorni akordi». Sklada ih na stihove mladih hrvatskih pjesnika Lovrića, Marušića, Domjanića, Katalinića-Jeretova, Galovića i Tresića-Pavičića, a svaku posvećuje jednomu bliskom prijatelju.
STUDIJ U PRAGU
Studij kompozicije na Konzervatoriju u Pragu prijelomni je čas u Dobronićevu stvaralačkom životu. Na Konzervatorij biva primljen 1910. i to izravno na treću godinu studija.
Kompoziciju uči kod prof. Karela Steckera (1861. – 1918.), a dirigiranje kod Františeka Spilka (1877. – 1960.). Sljedeće godine prelazi u majstorsku klasu, tada vodeće ličnosti češke moderne glazbe nacionalnog usmjerenja, prof. Vitezslava
Novaka (1870. – 1949.) koji postaje ključna figura u oblikovanju njegova skladanja. Novak potiče Dobronićevu sklonost prema umjetničkoj stilizaciji folklornih elemenata, a njegovom pogledu na glazbu Dobronić ostaje vjeran do kraja života. Dobronić prati kulturne i umjetničke događaje, upija duh češke metropole te svoja oduševljenja, dojmove i spoznaje pretače u nadahnuta pisma prijateljima u domovini. Godine 1912. diplomira simfonijskom skladbom «Dozivanje u kolo», koju je na koncertu u Rudoplfinumu sam dirigirao.
Povratak u domovinu bio je manje uspješan. Želja za prelaskom u Zagreb nije mu se ostvarila, pa sljedećih 6 godina provodi u Splitu. Ondje, međutim, piše neke od svojih najnadahnutijih skladbi, među ostalima simfonijski portret «Karneval».
ZAGREBAČKO PROLJEĆE 1916. GODINE
Tri su velika kulturna događaja obilježila 1916. godinu, a istodobno i Dobronićev skladateljski i životni put.
U Hrvatskom narodnom kazalištu 5. veljače održan je «Prvi simfonijski koncerat mladih hrvatskih skladatelja». Uz skladbe Krešimira Baranovića, Božidara Širole, Franje Dugana, Svetislava Stančića i Dore Pejačević tada se prvi put izvodi Dobronićevo veće orkestralno djelo, simfonijski portret «Karneval». Dobronić i novi mladi naraštaj skladatelja izvedbama svojih djela na tom koncertu označuju prekid s kasnoromantičarskim strujanjima te navješćuju novi smjer, modernu. Zbog svoje važnosti koncert je s pravom kasnije prozvan «povijesnim».
Za Dobronića ovaj je nastup bio triumf i ponajbolja ulaznica za zagrebački glazbeni život. Istodobno, koncert je za njega označio i intimnu prekretnicu. Te večeri upoznaje gđicu Jerku Marković, profesoricu glasovira, koja će nekoliko godina kasnije postati njegova supruga.
Dva mjeseca potom slijedi koncert vokalnih skladbi mladih skladatelja «povijesnog koncerta», a od Dobronićevih skladbi izvode su zborovi iz ciklusa «Pjesme neostvarene ljubavi».
Uz otvorenje Proljetnog salona, 2. svibnja, priređen je „Komorni koncerat mladjih hrvatskih skladatelja“. Ovdje se izvode Dobronićeve solo popijevke iz ciklusa «Primavera» i «Na ratištu», a nekoliko dana kasnije Dobronić drži i predavanje «O razvitku hrvatske narodne glazbene umjetnosti».
Nakon kolosalnog uspjeha u Zagrebu mladi skladatelj odlazi u Arbanase kraj Zadra gdje radi kao učitelj glazbe, piše o glazbi i intenzivno sklada. Tada nastaju ciklusi solo popijevki «Snovidjaji djevojački» i «Dilberke», I. gudački kvartet te prva opera «Suton».
ZRELE GODINE
Toliko željeni prelazak u Zagreb, metropolu glazbenog života, Dobronić je dočekao 1918. godine. Zapošljava se kao učitelj na muškoj učiteljskoj školi, vodi studentski muški zbor «Mladost» te piše niz članaka o unapređenju glazbenog života. Njegova
kritička stajališta i vizionarske ideje utemeljene na iskustvu praške metropole u zagrebačkoj konzervativnoj sredini donose mu mnogo neprijatelja i teškoća. Unatoč tome, 1923. postaje profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji na kojoj predaje do umirovljenja. Intenzivno održava veze s Pragom, svojim učiteljem V. Novakom i vrsnim češkim glazbenicima. Znameniti «Češki kvartet» praizvodi njegov I. gudački kvartet, Maja Strozzi i Bela Pečić u inozemstvu izvode njegove solo popijevke, a u Musikvereinu u Beču 1922. održava se cjelovečernji koncert njegovih komornih skladbi. Veliki odjek postiže izvedba opere – simfonijske drame «Dubrovački diptihon». Pjevački zborovi iz Češke često izvode njegove skladbe, a Slovenske narodno divadlo u Bratislavi postavlja njegovu muzičku komediju «Udovica Rošlinka». U Hrvatskom glazbenom zavodu izvode se cjelovečernji programi s njegovim djelima, a 1938. Lovro pl. Matačić dirigira
prvom izvedbom I simfonije «Vigorosa». U tom razdoblju nastaje Dobronićevo najpoznatije i najizvođenije djelo «Jelšonski tonci», inspirirani narodnim melosom rodne Jelse. Nakon umirovljenja još predanije se posvećuje pisanju velikih formi; simfonija, opera i baleta, od kojih mnoga ostaju neizvedena. Do kraja života s jednakim žarom reformatora i propagatora nacionalnog smjera u glazbi, bori se za svoje ideje kritičarskim perom i javnim predavanjima. Umire 1955. s nadom da će naraštaji koje dolaze izvoditi i s vremenskim odmakom objektivno ocijeniti njegov opus.
